mogu li kanal za izvještavanje regulirati sam interno ili mora biti kod eksterne strane

Samoupravljanje ili outsourcing — oboje je dozvoljeno

Kanal za prijave može biti organiziran interno, sa vlastitim ljudima i vlastitim sustavima, ili može biti outsourcan vanjskoj stranci. Niti Direktiva niti Zakon o zaštiti prijavitelja ne propisuju obvezno niti jedno. Međutim, jasno je da mora postojati postupak koji ispunjava određene uvjete, bez obzira tko osigurava tehniku i administraciju: mora postojati način za primanje prijava, netko mora biti ovlašten za njihovu obradu, te roki za potvrdu primitka i povratnu informaciju moraju biti ispunjeni.

U praksi nije toliko važno gdje se kanal nalazi, već tko ima pristup njemu i kako je obrada osigurana. Vanjski hostiran kanal često se bira jer lakše osigurava povjerljivost i anonimnost: zaposlenik prijavljuje kod strane koja nema izravan odnos s poslodavcem, što za neke prijavitelje smanjuje barijere. Interna organizacija može biti jednako učinkovita, ali samo ako je povjerljivost osigurana i ako su osobe koje primaju i obrađuju prijave na pravi način određene. Koju god rutu odabrali, izbor često utječe i na sudjelovanje zaposlenika: reprezentacija radnika ima pravo pristanka na postupak za prijave, te se taj pristanak primjenjuje kako na internu tako i na vanjsku organizaciju.

Što Članak 9 i Članak 2 propisu a što ne

Članak 9 Direktive (EU) 2019/1937 opisuje postupke za internu prijavu i praćenje, s zahtjevima za povjerljivost, potvrdu primitka i povratnu informaciju, ali bez propisivanja tehničkog ili organizacijskog mjesta kanala. Članak 2 Zakona o zaštiti prijavitelja to razrađuje za internu proceduru prijave u nizozemskom zakonodavstvu i jednako ostavlja otvorenom izbor između interne organizacije i outsourcinga. Pitanje je li nešto obvezno mora biti kod vanjske stranke nije potvrđeno ni od jednog izvora; oni postavljaju zahtjeve na rezultat postupka, ne na oblik u kojem se on organizira.