Gdje zaposlenik može prijaviti neželjeno ponašanje?

Neželjeno ponašanje obično prijavi zaposlenik interno, kod samoga poslodavca

Zaposlenik koji se suočava s vršenjem nasilja, (seksualnom) uznemirenosti, agresijom ili diskriminacijom to obično prijavi nadređenome, povjerljivoj osobi ili kanalu za prijave koje je poslodavac za to priredio. Članak 3. Zakona o sigurnosti i zdravlju na radu obvezuje poslodavca da ima politiku protiv psihosocijalnog opterećenja na radu, a ta politika mora u praksi osigurati da zaposlenik ima gdje obratiti se. Zakon ne propisuje obveznu formu: može biti povjerljiva osoba, zasebna linija za prijave ili isti kanal koji se koristi i za prijave o nepravilnostima.

Potonje je često: mnoge organizacije postavljaju jednu točku prijave za nepravilnosti i neželjeno ponašanje, upravo zato što zaposlenik često odmah ne zna pod koju kategoriju nešto pada. Za zakonske rokove to razlikovanje doista je značajno. Sedam dana za potvrdu primitka i tri mjeseca za informaciju o procjeni iz Zakona o zaštiti prijavljivača vrijeđaju za prijave nepravilnosti kako je definira taj zakon — ne automatski za svaki incident neželjena ponašanja između kolega. Broji li se prijava o neželjenom ponašanju i kao nepravilnost, ovisi o vrsti i opsegu; velik dio prijava o neželjenom ponašanju ne pada pod to pa se obrađuje prema dijelu zakona o sigurnosti i zdravlju na radu, sa vlastitim pristupom koji je poslodavac za to utvrdio.

Temelj za to: članak 3. Zakona o sigurnosti i zdravlju na radu i Zakon o zaštiti prijavljivača

Članak 3. Zakona o sigurnosti i zdravlju na radu obvezuje poslodavca da ima politiku protiv psihosocijalnog opterećenja na radu, bez propisivanja određenoga kanala za prijave. Zakon o zaštiti prijavljivača uređuje poseban, zakonski kanal s fiksnim rokovima, ali je taj kanal namijenjen prijavam nepravilnosti kako ga taj zakon definira. Koji od ta dva primjenjuje se na konkretnu prijavu o neželjenom ponašanju, određuju poslodavac i njegov postupak za prijave.