što točno mora biti u godišnjoj izvješću o kanalu za izvještavanje

Nije zakonski utvrđen format za godišnje izvješće

U Zakonu o zaštiti uzbunjivača ili u temeljnoj direktivi nije utvrđena fiksna tablica sadržaja za godišnje izvješće o prijavama. Međutim, ono što jest utvrđeno je obveza da postoji interni postupak za prijave s jasnim dogovorima o primitku i praćenju prijava — a godišnje izvješće je u praksi način na koji organizacija pokazuje da se taj postupak zaista i slijedi. Zato sadržaj takvog izvješća obično čini kombinacija brojeva, vremena obrade i opis kako kanal funkcionira, bez prepoznatljivosti pojedinih prijava.

U praksi se u godišnje izvješće vraćaju dijelovi kao što su: broj primljenih prijava, podjela prema vrsti (kršenja ili nepoželjena ponašanja), prosječno vrijeme do potvrde primitka i do sadržajne povratne informacije, te globalni prikaz obrade — na primjer koliko je slučajeva završeno a koliko je još u tijeku. Također kratak pregled mogućih prilagodbi postupka ili komunikacije prema zaposlenicima spada u to. Onaj tko mora sam oblikovati postupak za prijave, može pronaći osnovne dijelove tog postupka opisane na što mora sadržavati uzbunjivačka uredba?; godišnje izvješće je zapravo izvještaj o tome kako je ta uredba u praksi korištena. Budući da je uloga poduzetnike u tome zakonski obavezna, uobičajeno je da se godišnje izvješće dijeli ili raspravlja na sastanku gdje je tada dano pristanak na postupak prijave.

Gdje to proizlazi: članak 9. direktive i članak 2. Zakona o zaštiti uzbunjivača

Članak 9. direktive (EU) 2019/1937 obvezuje na postupke za internu prijavu i praćenje, s pažnjom na pravovremenu povratnu informaciju uzbunjivaču. Članak 2. Zakona o zaštiti uzbunjivača to razrađuje do internog postupka za prijave koji moraju imati i primjenjivati poslodavci. Nijedan od ova dva odredbe ne propisuje godišnje izvješće s fiksnim sadržajem; sadržaj koji je gore opisan je dakle uobičajena interpretacija kako bi se pokazalo da postupak funkcionira, a ne zakonski propisana kontrolna lista.