što se događa ako se pokaže da nemamo kanal za izvještavanje iako smo bili dužni ga imati

Nema kanala za izvještavanje dok bi trebalo biti

Ako organizacija nema kanala za izvještavanje dok bi bila dužna imati ga, tada ne ispunjava Zakon o zaštiti uzbunjivača. To znači da nema unutarnje procedure za izvještavanje kako je propisano člankom 2 tog Zakona, i zato nema kanala gdje zaposlenici mogu sigurno i po želji anonimno prijaviti nezakonitosti. Za samu organizaciju to prije svega znači da joj nedostaje pregled signala koji bi inače unutar nje bili dostignuti vrhu, i da će zaposlenik koji želi nešto prijaviti prije biti prisiljen ići izvan organizacije.

Koja točna posljedica tome pripada — nadzor, provedba ili nešto drugo — nije nešto o čemu se ovdje daje izjava; to je na nadležnim tijelima. Što je sigurno je da odsustvo kanala za izvještavanje povećava rizik da se nezakonitost postane vidljiva tek u trenutku kada je već eskalirana, na primjer prema nadzornom tijelu ili javnosti. Za poslodavce koji sumnjaju je li obaveza na njih primjenjiva, logičan je prvi korak pregledati od koliko zaposlenika je kanal za izvještavanje obavezan, i utvrditi tko se točno broji u utvrđivanju praga od pedeset zaposlenika — jer to brojanje nije uvijek tako nedvosmisleno kako izgleda.

Odakle dolazi obaveza

Obaveza uspostave unutarnjeg kanala za izvještavanje proizlazi iz članka 8 Direktive (EU) 2019/1937, koja je razrađena u članku 2 Zakona o zaštiti uzbunjivača. Kuća za zaštitu uzbunjivača daje na svojoj stranici s informacijama za poslodavce pojašnjenje što ta obaveza u praksi znači i na što organizacija mora paziti pri njezinu uspostavljanju. Za one koji se pitaju što materijalno mora biti u takvoj regulaciji, postoji pregled što mora biti sadržano u regulaciji za uzbunjivače.