moraju li zaposlenici iz inozemstva moći podnijeti izvještaj na svojem jeziku

Izvještavanje na više jezika nije zakonska obveza, ali se praktički preporučuje

Zakon ne propisuje na kojim jezicima ili jezicima kanal za izvještavanje mora biti dostupan. Članak 9. Direktive (EU) 2019/1937 određuje da zaposlenici moraju primiti jasne i pristupačne informacije o postupku izvještavanja, a članak 2. Zakona o zaštiti onih koji prijavljuju zloupotrebe određuje da interni postupak mora biti dostupan pisano ili elektronički. "Pristupačan" nije preveden u zakonu na konkretni zahtjev za jezikom, ali kod tima s mnogim zaposlenicima koji ne govore hrvatski, logično se postavlja pitanje je li informacija u praksi razumljiva svima koji je trebaju moći koristiti.

Za organizacije sa međunarodno sastavom zaposlenih uobičajeno je ponuditi stranicu za izvještavanje i pripadajuće objašnjenje na više od jednog jezika, čak i ako to nije formulirano kao posebna zakonska obveza. Kako se to provodi — fiksni skup jezika ili mogućnost da izvjestitelj sam odabere jezik — na radodavcu je. To se uklapa u šire pitanje kako obavijestiti zaposlenike o kanalu za izvještavanje, u kojem su jezik i pristupačnost informacija stalni ponavljajući punkt. Također pri izrada samog postupka, kako je opisano u što mora sadržavati propis o zaštiti onih koji prijavljuju zloupotrebe, polazište je ciljana skupina zaposlenika za oblik koji se odabere.

Što Članak 9 i Članak 2 propisu a što ne

Članak 9. Direktive (EU) 2019/1937 obvezuje na jasne i pristupačne informacije o postupku, a članak 7. iste Direktive uređuje uspostavljanje internih kanala za izvještavanje u općem smislu; nijedna od tih odredbi ne spominje jezični zahtjev. Članak 2. Zakona o zaštiti onih koji prijavljuju zloupotrebe ponavlja zahtjev da postupak bude utvrđen pisano ili elektronički, bez propisivanja specifičnog jezika. Izbor višejezičnosti dakle ne proizlazi izravno iz zakonskog članka, već iz načina kako organizacija sama ispunjava zahtjev pristupačnosti.